Active Beauty
Mi smo kao jedno

Postoje različite varijacije porodica.

Mi smo kao jedno

Postoje različite varijacije porodica. Dolaze u različitim oblicima i veličinama. Sa različitim shvatanjima i stavovima. Uprkos tome, za sve porodice važi isto: neke stvari učvršćuju njihovo zajedništvo, određene situacije im daju uporište, a neke okolnosti ih snažno zbližavaju.

Princip na kojem počiva sloga neke porodice može se uporediti sa nekom tkaninom zato što se obrazac ponavlja. Ali sami odlučujemo da li želimo da zadržimo obrazac ponašanja koji određuje našu porodicu. Jesmo li uopšte svesni tog obrasca? Ili želimo da stvorimo svoj? Morale su da prođu godine pre nego što se Marija, majka svojih ćerki, rešila vezanosti za svoju majku. Mada joj je to iskustvo prepuno sumnji bilo jako teško, otvorilo joj je brojne nove mogućnosti. „Odjednom smo mogli da stvaramo sopstvenu porodičnu prošlost “, prepričava, nastavljajući u jednom dahu: „To je učvrstilo zajedništvo naše male porodice.“

Oprezno su napravili prve korake. Marija nije želela da se osloni na poznati odnos kakav je imala sa svojom majkom, a istovremeno nije znala za neki drugi. Počela je da se oslanja na svoj unutrašnji osećaj dok joj je u glavi odzvanjala rečenica njene babice: „Ako imaš osećaj da te neka situacija ili neki ritual toliko opterećuju da više ne možeš da ih podneseš, onda ih promijeni.“ Ova misao pomogla joj je da bolje osvesti sopstvene potrebe. Dala joj je slobodu da menja stvari i omogućila joj je da se oslobodi osećaja kako sve mora da radi savršeno.

„Tek kada osetiš sebe i samome sebi pružiš oslonac, možeš da poručiš svojoj deci: uvek ću ti biti podrška ma što da se dogodi.“ U pozadini toga Marija je prepoznala prvu porodičnu tajnu: promene počinju u nama samima.

Jasnom komunikacijom pružamo podršku i zbližavamo se

Sledeći korak u Marijinom razvoju bila je jasna komunikacija koju joj je omogućilo ponovo stečeno samopouzdanje jer više nije morala da se povlači, niti je morala da teži ka savršenstvu. „Osećamo sigurnost kada svako u porodici zna na čemu je, a ujedno svako ima jednaku šansu da reaguje. Odjednom se otvara prostor za mnogo toga,“ prepričava ova mlada majka.

Zbližavamo se čineći greške i pričajući o tome.

„Nikada neću zaboraviti trenutak kada me je ćerka prozvala zbog mog neprimerenog ponašanja na šta sam se izvinila. Obe smo se oslobodile ogromnog pritiska koji smo mogle da osetimo i na telesnoj ravni. Budući da je moja ćerka mogla da verbalizuje čime sam je povredila, osetila je dodatno olakšanje.

To iskustvo nas je još više zbližilo i još više osnažilo,“ tvrdi Marija. Sposobnost priznavanja sopstvenih grešaka nas obogaćuje, opušta i sa sobom donosi puno lakoće i radosti. Povezujemo se s drugima i pokazujemo u svojoj punoj veličini mada sami sebi delujemo sasvim mali.

Ne shvatati stvari ozbiljno pomaže u zbližavanju.

„U svakodnevici naše porodice previše se toga uzimalo za ozbiljno. Na kraju krajeva, svako voli da ga drugi ozbiljno shvataju. Ali šta imamo od toga da svaku stvar pretvorimo u neki ozbiljan događaj?

Uzmimo na primer večeru zbog koje sam pred samu sebe uvek postavljala visoka očekivanja. Uvek je sve moralo da ude sveže skuvano i to samo od najboljih sastojaka. Spremljena jela bih posluživala uz smešak. Ali kako bi to i moglo da funkcioniše dok četvorogodišnju ćerku držim za ruku, a malu bebu u naručju?“ pita se Marija.

Priseća se i ciljeva koje je sebi zadala i kojih delom nije želela da se odrekne. Ali na površinu je dospela rečenica njene babice i situacija je počela da se menja. „Na početku smo uveče prilično često jeli kokice ili pečeno kestenje sa pireom od jabuka. Jako smo se radovali gledajući kako kukuruz puca i odbija se od poklopca nakon čega bismo seli na pod i svi jeli kokice iz velike posude. Naše večeri su odjednom postale puno opuštenije, ispunjene smehom, a mi smo postajali međusobno još bliži,“ prepričava Marija kojoj su jednostavno, s radošću napravljena jela otvorila vrata u jedan sasvim novi svet.

Njene ćerke su u međuvremenu napunile osam i dvanaest godina. Retko kada prave kokice, ali kada se to ipak dogodi, uživaju u svakom zalogaju sa radošću jer se odmah javljaju sećanja na zajedništvo koje su jednom već osetili.

Nekad spolja zbližava

U Marijinom slučaju napad se manifestovao u obliku plikova koji su svrbeli, ovčijih boginja. Svatko ko ima decu, zna da prvo oboli jedno, a potom i ostala deca. „Tih šest nedelja u našem karantinu je za sve nas bila posebna situacija. U našoj kući je vladala sasvim posebna atmosfera. Proveli smo zajedno vreme ispunjeno mirom, saosećanjem, fokusiranošću i pažnjom što nas je jako zbližilo. Sa kakvom se samo predanošću Sofija brinula za svoju malu sestru i kako je pokušavala da je ohrabri u teškim trenucima. Svi smo u sebi osetili kako sazrevamo što je promenilo sistem u našoj porodici. Tih nedelja smo bili svesni koliko je kvalitetno imati oko sebe ljude koji su jedni drugima podrška,“ priseća se Marija.

Pružati jedni drugima poverenje, zbližava.

Za decu je savršeno kada su svesna da se njihove ideje i osećanja cene. Da igraju važnu ulogu u stvaranju porodice i to uprkos tome što dolazi do nesuglasica ili svađa. „Ponuditi deci rešenje kada se svađaju i pokazati i da se mogu razrešiti i razlike u mišljenju,“ upravo to Marija ceni u ovoj specifičnoj situaciji. Nakon toga sledi nagrada, pomirenje, koje su opet deca sama inicirala. Deluju kao čarobni savez koji ih još više zbližava. U svakoj svađi kojoj pristupimo na pravi način i tako dođemo do rešenja sukoba, sve više rastemo, gradeći nov, još dublji odnos sa drugima. Na taj način se približavamo i samim sebi.

Rituali zbližavaju

Upravo u ovo vreme kada dolazi do korenitih promena i obrta, a mi imamo sve manje vremena na raspolaganju, uporište nam pruža upravo sigurnost u male i one malo veće stvari. Na primer u rituale. „Još uvek se svo četvoro mazimo na nekom od dečijih kreveta, potom čitamo, pričamo ili pevamo,“ priča Marija o zajedničkim večernjim ritualima.

„Porodica puno doprinosi tome šta će pojedinac da postane. Da ukinemo vreme zajedničkog druženja, zajedničke obroke, ne bismo više imali prilike da tokom dana razgovaramo o problemima. Izgubila bi se kultura aktivne rasprave sa drugima. Upravo su to vreme i ti rituali važni jer deci daju toliko potreban osećaj sigurnosti i potrebne zaštite kada imaju probleme,“ ističe u jednom intervjuu primarius Majkl Merl, šef odeljenja Odela dečije i adolescentske psihijatrije u Dečijoj bolnici u Lincu.

Uzor zbližava celu porodicu

I moto cele porodice spada u stvari koje zbližavaju njene članove, daju im pravac, određuju ciljeve koje žele da postignu zajedno. Moto sumira načine kako da na drugog prenesemo osećaj pripadnosti, zajedništva i zaštite. „Kultura neke porodice čini njen duh, osećaj, način na koji zrači, njenu klimu, dubinu, kvalitetu i zrelost odnosa i osećajnja koje njeni članovi gaje jedni prema drugima.

To je sukob između perspektiva ja i mi,“ piše Stiven R. Kovi u svojoj knjizi „7 navika uspešnih porodica.“ Kakva porodica želimo da postanemo? Što želimo da radimo zajedno? Kakva atmosfera treba da vlada u našem domu? Kakvi treba da budu naši odnosi? Kako bi trebalo da se ophodimo jedni prema drugima i kako bi trebalo da razgovaramo jedni sa drugima? Koliko nam je porodica zaista važna? Kultura neke porodice je kultura koja pretpostavlja ulazak u perspektivu mi i pritom nam pomaže da zajednički savladamo teške deonice života.

„Deca su naši najveći učitelji i kada nismo sigurni šta treba da uradimo, neko vreme treba samo da provedemo u miru, osluškujući. Samo to će nam omogućiti da se još više zbližimo. Jednostavno zato što, uviđanjem, dopuštamo da se dogode stvari koje nismo ni sanjali,“ ističe Marija. Jake porodice ne nastaju ni iz čega. Ne događaju nam se slučajno, nego ih sami stvaramo. To je proces koji traje ceo život. I koji se isplati.