Active Beauty
Postani zabavna

Pokaži emocije.

Postani zabavna

Ako se usudite da pokazujete emocije, izgradićete prave odnose sa svojim bližnjima.

U svakodnevnom životu često ne razmišljamo o tome ko smo i šta želimo da budemo. Usrećuje nas kada vodimo sređen život ili kada u nekoj meri naš život izgleda sređeno. Imamo porodicu, posao, siguran dom – i sopstvenu ulogu u svemu tome. Međutim, u kojoj od njih smo istinski svoji, a u kojoj je samo reč o glumi? Pitanje je na mestu jer svako od nas je od detinjstva u određenoj meri učio da prihvata konvencije i odnose moći, kao i da ispunjava očekivanja.

O tome piše pisac, profesionalni klovn i predavač, Klaus Verner-Lobo u svojoj knjizi „Ljubav, slobodna i opasna“. Ne želimo da ispadnemo smešni, bojimo se da ćemo se osramotiti pred drugima. Zahvaljujući gotovo glumačkim sposobnostima, znamo kako u svakodnevnim situacijama da sprečimo da naši bližnji prepoznaju naše istinske emocije zato što verujemo da ćemo postati ranjivi ako pokažemo kako se osećamo. Taj zaštitni zid koji mnogi ljudi godinama dižu oko sebe nekada nam onemogućuje da razaznamo sami sebe.

Pogled u unutrašnjost

Teško je kada pokušamo da spoznamo kako zaista izgledamo iznutra, koje potrebe zapravo imamo. U svakom slučaju, puno je teže nego da se odreknemo sopstvene moći i ispunjavamo očekivanja drugih oko nas. Potrebna nam je hrabrost kako bismo mogli da pogledamo unutar sebe i prihvatimo svoje nedostatke i greške. Mnogo toga se traži – ne smemo da odbacujemo sumnje u sebe i čežnje, nego moramo da ih prihvatimo kao deo svog „ja“, moramo da ih dozvolimo, moramo da pokažemo empatiju prema sebi. Ipak, i naše greške i nedostaci su deo naše ličnosti.

Pratiti svoje emocije

Ako, kao prvo, uspemo da prihvatimo sebe i, kao drugo, izgubimo strah od svoje smešne strane, Verner-Lobo je uveren da ćemo dobiti puno toga. Pre svega, ogromnu količinu slobode. Slobode koja nam omogućuje da ne moramo da se pretvaramo niti pogrešno predstavljamo. Tako automatski omogućujemo drugima da osete: prihvati me takvim kakav jesam, sa svim mojim dobrim i lošim stranama ili me ostavi na miru. Stid od straha da ne ispadnemo gubitnici i pokažemo svoju ranjivost i krhkost deluje oslobađajuće. Ključ se, prema mišljenju Verner-Loboa, krije u tome da ne težimo tuđim priznanjima, već da pratimo svoje emocije.

Ljudskost se reflektuje

Pokazati se bez šminke, dopustiti sebi da budem – ja – isto tako znači učiniti sebe vidljivim i dostupnim za druge ljude. Njihove reakcije će biti poput refleksije u ogledalu. Ljudskost se reflektuje i tako nastaje prava povezanost. Prerastamo sami sebe i istovremeno drugima omogućavamo da učine to isto. Pritom je svejedno odakle ko dolazi, šta ko radi i koliko dugo se međusobno poznajemo. Jednostavno je reč o tome da jedni drugima pokazujemo i kada padamo, kada doživljavamo neuspeh i kada se ponovo dižemo na noge. Zauzvrat ćemo dobiti ljudske reakcije. Pretvorićemo se takoreći, u klovna, nestaće svi naši strahovi od toga da budemo smešni. „Klovn je neko ko je izgubio jedan od najvećih strahova koje čovek može da ima: strah od toga da ne ispadnemo smešni, od neuspeha, od gubitka, od nevoljenosti, od neprihvatanja,“ piše Verner-Lobo.

Potisnutu povezanost učiniit vidljivom

Kao odrasla osoba naučili smo da budemo ozbiljni kako bismo se izborili za prihvatanje. Klovnovi bi mogli da nam pomognu u otkrivanju dečje slobode. Pritom bismo morali da spoznamo kako su svi ljudi međusobno povezani. Tada više ne bi bilo perspektive „drugih“, već bismo i mi sami bili taj neko „drugi“: prijatelj, neprijatelj, živo biće, svemir, bog, boginja. Ako se rešimo straha od toga da ispadnemo smešni pred drugima, doprinećemo tome da ta potisnuta povezanost s drugima ponovo postane vidljiva.